in-nōtēscō -ere -notuī (nōtus)
1. razvedeti se, postati znan, razznaniti se: Iust., quod ubi innotuit L., ea … in maius innotuere T., carmina innotuerunt Suet., ex quo innotuit tutori se esse tutorem Icti. je prišlo na dan, je izvedel; z abl.: Plin., Val. Max., qui turpi fraude innotuit Ph., (Corinna) innotuit libellis nostris O.
2. metaf. zaznavati se: innotescente iam luce Amm., ut liquido mens operis … innotescat Macr.
3. (poznolat.) naznaniti (naznanjati), razode(va)ti: semet ipsos inn. Cass. ovaditi.